Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom (čl. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (dalje: ZPDML).  Pomorsko dobro po svojoj pravnoj prirodi je opće dobro. Opća dobra su stvari   koje ne mogu biti u stvarnopravnom režimu, nego su na upotrebi svih.

Mr. sc. Julia Vladušić, zamjenica Općinske državne odvjetnice u Splitu, Građansko-upravni odjel , obnaša dužnost zamjenice od 2009. godine, a u Općinskom državnom odvjetništvu radi od 2003. godine. Magistrirala je  2008. godine, na Poslijediplomskom studiju Pomorsko pravo i pravo mora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu obranivši magistarski rad pod naslovom “Evidentiranje pomorskog dobra u hrvatskom pravu”.

U državnom odvjetništvu radi najviše na predmetima upisa pomorskog dobra u zemljišnim knjigama, zaštitu pomorskog dobra, kao i na predmetima vezanim uz koncesije na pomorskom dobru.

Radi bolje opće informiranosti javnosti, u nekoliko nastavaka, mr. Vladušić će za Morski HR pojasniti osnovne teoretske, praktične i pravne pojmove pomorskog dobra.

Evidentiranje pomorskog dobra 

Desetljećima se u Hrvatskoj nije provodilo sustavno evidentiranje pomorskog dobra ni u katastru ni u zemljišnim knjigama. Svi zakoni koji su do sada regulirali materiju pomorskog dobra kao općeg dobra nisu propisivali da je upis pomorskog dobra u zemljišne knjige nužan, niti da takav upis ima za pravni učinak stjecanje, prenošenje ili ukidanje pravnog statusa pomorskog dobra, što je i logično jer se svojstvo pomorskog dobra stječe ex lege, a ne upisom u zemljišne knjige.   Međutim, to je proizvelo nesređeno zemljišnoknjižno stanje upisa pomorskog dobra sve do današnjeg dana, što je rezultiralo brojnim devastacijama i zahvatima građanskopravne prirode na pojasu nespornog pomorskog dobra.

Odredba čl. 34. Zakona o zemljišnim knjigama   (dalje: ZZK) govori o knjižnim upisima: uknjižbi, zabilježbi i predbilježbi. Uknjižba u zemljišne knjige je modus za stjecanje stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla. Za pomorsko dobro upis u zemljišne knjige nije modus stjecanja statusa pomorskog dobra (jer se svojstvo pomorskog dobra stječe temeljem zakona), a niti zakon ne propisuje da je obvezna uknjižba pomorskog dobra (osim u slučaju kad ZPDML propisuje upis pomorskog dobra u zemljišne knjige kao uvjet za dodjelu koncesije). Ipak, zbog publicitetne funkcije zemljišnih knjiga, te zbog zaštite, raspolaganja i upravljanja pomorskim dobrom, od posebne je važnosti. Sada ćemo se osvrnuti na povijesni prikaz evidentiranja pomorskog dobra.

Povijesni prikaz upisa pomorskog dobra u zemljišne knjige

Izgradnja zemljišnoknjižnog sustava u Republici Hrvatskoj započinje početkom primjene Austrijskog općeg građanskog zakonika ( dalje: OGZ)   iz 1811. godine. OGZ je u paragrafu 287 određivao da se one stvari koje su državljanima dane na porabu, kao što su ceste, velike i male rijeke, luke i morske obale, nazivaju općenima ili javnim dobrima te da se ne upisuju u gruntovnicu.

Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939. godine  (dalje: Uredba iz 1939)   je određivala da je pomorsko javno dobro izvan vlasničkog režima, koje se evidentiralo u spisku I javnih dobara,   a evidencija pomorskog javnog dobra obuhvaćala je podatke iz općeg katastra zemljišta i zemljišnih knjiga. U to vrijeme, zemljišnoknjižno pravo je bilo uređeno Zakonom o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga.   Prema paragrafu 1, st. 2. tog zakona, upis javnih dobara u zemljišne knjige nije obvezan, jer se javna dobra upisuju samo na prijedlog javne vlasti koja je ovlaštena privatno-pravno raspolagati dobrom ili na prijedlog osobe kojoj na tom dobru pripada neko pravo koje se može upisati u zemljišne knjige. Prema paragrafu 10, kod zemljišta koja su javno dobro, dovoljno je ovo svojstvo u vlasničkom listu na prvom mjestu učiniti vidljivim. Dakle, pomorsko javno dobro moglo se fakultativno upisati u zemljišne knjige i to na prijedlog Direkcije pomorskog saobraćaja u Splitu kao prvostupanjskog tijela ili Ministarstva saobraćaja – Pomorskog odjeljenja kao drugostupanjskog tijela, ili pak na prijedlog osobe koja je dobila povlasticu za posebnu upotrebu pomorskog javnog dobra.

Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. godine, (dalje: ZPVDLP)  nije propisivao obvezu uknjižbe pomorskog dobra, čak nije govorio ništa o upisima u zemljišnoj knjizi, pa su se primjenjivali propisi Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga iz 1930. godine kao pravna pravila.

Nakon osamostaljenja Hrvatske, prvi propis koji je sustavno obradio materiju pomorskog prava je Pomorski zakonik ( dalje: PZ) , donesen 1994. godine. Pravna načela na kojima se temelji PZ u pogledu pomorskog dobra su načelo općeg dobra i nevlasničkog režima, načelo nemogućnosti stjecanja stvarnih prava, načelo posebne upotrebe i gospodarskog korištenja kroz institut koncesije te načelo jedinstva zemljišta i zgrade. Člankom 55. PZ-a propisano je da se evidencija o pomorskom dobru vodi po propisima o evidenciji nekretnina. Republika Hrvatska, koja upravlja pomorskim dobrom, mogla je to dobro upisati u zemljišne knjige na način da se u list A upišu sve katastarske čestice koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo, dok bi se u listu B stavljala samo naznaka pomorskog dobra, bez navođenja ovlaštenika. Osim toga, svaki koncesionar koji je imao neko pravo na pomorskom dobru, mogao je zatražiti upis svog prava i to u list C zemljišnoknjižnog uloška u kojem je upisana nekretnina na koju se odnosi ugovor o koncesiji.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV) stupa na snagu 1. siječnja 1997. godine kao opći propis te ZZK, kao posebni propis o zemljišnim knjigama. Tako ZV propisuje da o općim dobrima vodi brigu, njima upravlja i za to odgovara Republika Hrvatska, ako posebnim zakonom nije nešto drugo uređeno. PZ, kao lex specialis nije ništa drugačije odredio, jer je po njemu pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, koja o njemu vodi brigu, upravlja, održava ga i zaštićuje, neposredno ili putem jedinica lokalne samouprave. ZZK ostaje na pravnoj tradiciji te ne određuje obvezan upis općih dobara u zemljišne knjige, nego propisuje da se u glavnu knjigu upisuje opće dobro ako to zatraži osoba koja ima na tome pravni interes (ZZK, čl. 17. st. 3). Znači, u zemljišnu knjigu upisuju se samo pravo vlasništva, ostala stvarna prava na nekretninama, zatim neka obvezna prava kao što su pravo nazadkupa, prvokupa, najma, zakupa, kao i koncesije te ostala prava na nekretninama za koja je to posebnim zakonom propisano (ZZK, čl. 31. st. 1.). Nadalje, kad je u zemljišnoj knjizi upisano opće dobro, u vlastovnici će se samo učiniti vidljivim to njegovo svojstvo, te tko vodi brigu, upravlja i odgovara za to dobro. Ako brigu, upravljanje i odgovornost za opće dobro ima Republika Hrvatska, to se neće posebno upisivati (ZZK, čl. 23. st. 4). Iz svega proizlazi da je Republika Hrvatska nadležna i za uknjižbu dobara nad kojima vodi brigu, odnosno Državno odvjetništvo kao zakonski zastupnik države.

Kraj prvog dijela

mr. sc. Julia Vladušić

Izvor; Morski.hr