U stoljetnoj pravnoj tradiciji Hrvatske, pomorsko dobro je opće dobro, koje je van pravnog prometa i temeljeno na zabrani stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

Još je Uredba iz 1939. propisivala da nitko ne može steći pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom javnom dobru (paragraf 3). Uredbom se priznavala mogućnost da je netko do njenog stupanja na snagu na valjan način stekao pravo vlasništva koje se uklanjalo izvlaštenjem, ali nije ni primjerice ni taksativno navedeno koji bi to bili valjani načini ili naslovi stjecanja stvarnih prava.

Nakon II svjetskog rata dolazi do uvođenja društvenog vlasništva, a pomorsko dobro se definira kao opće dobro u društvenom vlasništvu. ZPVDLP-om se brani stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava te se nalaže eliminacija stvarnih prava kroz postupak eksproprijacije. U prijelaznim i završnim odredbama (čl. 88. ZPVDLP-a) propisuje se da ako na dan stupanja zakona na snagu postoji pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo, osim prava korištenja, te ako ga je osoba stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja, općinski javni pravobranilac će na prijedlog ovlaštenog općinskog organa, a nakon uspostavljanja katastra pomorskog dobra, pokrenuti postupak za eksproprijaciju određenog objekta ili prava. Ako osoba ne može dokazati da je neko stvarno pravo (osim prava korištenja)  stekla prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa (dalje: OZILP), općinski javni pravobranilac će putem redovne sudske zaštite zatražiti da se to dobro upiše u katastar pomorskog dobra kao pomorsko dobro.

U oba slučaja, znači i u postupku eksproprijacije i u slučaju brisanja zatečenih prava, izuzeto je pravo korištenja, što je kontradiktorno rješenje, jer zakonodavac s jedne strane brani stjecanje stvarnih prava na pomorskom dobru i nalaže eliminaciju istih, ali s druge strane ne samo da zadržava i štiti specifično pravo korištenja, nego i otvara prostor za stjecanje novih (para)stvarnih prava korištenja.

Također, ZPVDLP, kao i svi propisi prije i poslije njega, u svojim prijelaznim i završnim odredbama nalaže eliminaciju zatečenih stvarnih prava kroz eksproprijaciju, uz uvjet da postoji valjan način ili naslov stjecanja prava. Pri tom se ne precizira što bi to bio valjan naslov stjecanja stvarnih prava.

Što se tiče pozitivnog prava, zakonodavac je ne baš spretno riješio problem stvarnih prava na pomorskom dobru: tako čl. 118. st. 1. ZPDML-a propisuje da su upisi prava vlasništva ili kojeg drugog stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja pravno nevaljani.

Pri tom, ne navodi niti primjerice koji bi to bili valjani načini stjecanja prava vlasništva ili drugih stvarnih prava, niti do kojeg vremenskog roka se smatra da je stjecanje valjano. ZPDML je stavkom 2. propisivao da će državni odvjetnik podnijeti prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru i upisati pomorsko dobro, no taj je stavak brisan odlukom Ustavnog suda br. U-I-4445/2008 od 4. listopada 2011. U bitnom, Ustavni sud je naveo:

„Odredbe ZPDML-a koje državnom odvjetniku daju pravo na pokretanje zemljišnoknjižnog postupka brisanja prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru), u kojem postupku se upisanom knjižnom vlasniku briše pravo vlasništva s faktičnim učincima izvlaštenja, a ne omogućuje mu se sudjelovanje u sudskom (parničnom/kontradiktornom) postupku, u kojem bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava, u suprotnosti su s člankom 29. stavkom 1. u vezi s člankom 48. stavkom 1. Ustava u njegovom procesnom smislu.“ 

Također ZPDML ne govori o posljedicama ukidanja režima društvenog vlasništva, pretvorbe i privatizacije na pomorskom dobru, o posljedicama procjenjivanja ulaganja u objekte na pomorskom dobru te pitanja stečaja na pomorskom dobru. Tako su se kroz desetljeća taložili i taložili neriješeni imovinsko-pravni odnosi, što je bilo popraćeno i ozbiljnim zastojem u evidenciji pomorskog dobra.

Posebno pitanje je problem pretvorbe društvenih poduzeća na pomorskom dobru i njene posljedice. Prilikom pretvorbe (posebno u prvoj fazi) poduzeća, događalo se da su u nekim slučajevima objekti na pomorskom dobru procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala poduzeća i uknjiženi kao vlasništvo društva u zemljišnim knjigama, a u nekim slučajevima, osim objekata, i zemljište je ušlo u procjenu vrijednosti društvenog kapitala i uknjiženo kao vlasništvo društva u zemljišnim knjigama, iako se radilo o pomorskom dobru.

Odredbom čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZV-a dodan je čl. 390a kojim je pokušano bar donekle ispraviti nezakonita stjecanja. Navedeni članak propisuje da je trgovački društvo, kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:

• društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i
• koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i
• čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

Vidimo da je uspostavljeno pravilo da je društvo koje je pretvoreno iz društvenog poduzeća moglo pretvorbom steći pravo vlasništva samo na onim nekretninama koje su bile u njegovoj aktivi, i na kojima se moglo stjecati pravo vlasništva (znači, ako se radi o pomorskom dobru, na njemu se po zakonu nije moglo nikada stjecati pravo vlasništva).

Nažalost, ova je odredba došla prekasno, o čemu svjedoče brojni nezakoniti upisi. Trebala je, naime, egzistirati u pravnom sustavu odmah na početku započinjanja procesa pretvorbe ili barem kad je stupio na snagu ZV (1.1. 1997.), no i sada je dragocjena u smislu potpunog razjašnjenja predmeta pretvorbe.

Kraj drugog dijela

mr. sc. Julia Vladušić

Izvor: Morski.hr